Završila je nagradna igra In Radija i American Way-a, a sunčane naočale zasluženo su pripale našoj slušateljici S. koja je željela ostati anonimna. Zašto je S. osvojila naočale pročitajte u komentarima ovog članka, pa odmah i vi ostavite svoj komentar. Draga S., javi nam podatke da ti na kućnu adresu pošaljemo tvoje nove American Way naočale.
Novu nagradnu igru očekujte uskoro, a do tada uživajte uz program In Radija 
Nagrađena priča naše slušateljice:
“Razmišljajući što sve mora uzeti sa sobom na putovanje, ispijala je već treću čašu vina te večeri. Večer je bila nekako hladna, bez ijedne zvijezde na nebu. Baš netipično za vrući srpanj. Zanimljivo, pomislila je.
Njoj se svidjelo sve netipično, mrzila je stereotipe, sve što je bilo, i sve što je nekoga činilo običnim. Smatrala je da smo svi različiti, i takvi trebamo biti, živjeti po svojim pravilima, biti ono što jesmo, a ne ono što bismo željeli biti, ili, još gore, biti ono što bi drugi željeli da budemo.
Prezirala je koktele koje su pile njene prijateljice, njihove jednake ljetne haljinice, i ljeti kosu obojano u zlatno plavu boju. Voljela je svaku od njih, pokušavala je iz svake izvući ono najbolje, pokazati zašto je svaka jedinstvena, ali njima je bilo lakše živjeti po nekakvim tuđim pravilima. Mrzila je što ljudi jednostavne stvari čine kompliciranima. Uživala je u jednostavnosti života, i to ju je činilo drugačijom.
Ispijajući posljednji gutljaj vina, na radiju je zasvirala dobro joj poznata pjesma. Misli su joj najednom odlutale godinu dana unazad, otprilike u ovo vrijeme. More, provod sa prijateljicama u Zadru. Po tko zna koji put su ljetovale tamo, ali svako je ljeto donijelo novu priču. Ali, ovo je uistinu bilo posebno. Njih su se tri “potrpale” u automobil, i krenule put Zadra. Putovanje je trajalo više od 6 sati, iako se tamo iz Zagreba može doći mnogo brže. No, bio je to odmor. Kavica svakih pola sata, planiranje izlazaka, kupanja, sunčanja, shoppinga…kako tipično. Ali, pomislila je, bolje se uklopiti, barem sada. Ipak je ovo odmor za sve, i od svih. Stigle su u Zadar oko 18 sati. Već oko 21 bile su vani, ispijale koktele odvratnih fluorescentnih boja, baš kao i svi na tom beach partyju. Dane su obično provodile na plaži, upijajući i posljednje zrake sunca, kupajući se u moru, a večeri bi uglavnom završavale isto. Teturanjem kući u rane jutarnje sate. Te večeri nije joj se išlo u tu gužvu. Bilo joj je dovoljno pet dana identičnih izlazaka, čak nije bila ni izmjena turista taj tjedan, a ni DJ-u se nije dalo mijenjati CD-ove sve te večeri.
Odlučila je ostati sama, popiti koju čašicu vina, piće bez svih onih vrištećih boja i kojekakvih dodataka, suncobrana, palmica i slično. Sjedila je tako na terasi, osluškivala je more kako ljubi stijene, a u zraku su se izmijenjivali mirisi lavande i ružmarina. U tom je trenutku bila tako sretna. Mogla je biti svoja. Proteklih je dana pristala biti netko drugi, misleći kako će se svi na taj način bolje zabavljati, ali to ju je u potpunosti iscrpilo. Ona nije bila takva.
Prošetala je do plaže. Tek je sada vidjela koliko je lijepa ta priroda, jer od svih onih silnih turista i njihovih suncobrana nije ništa vidjela. A njihove su raznorazne kremice sa svakojakim zaštitnim faktorima i pospješivačima tamnjenja gušile prekrasne mirise ovog idiličnog mjesta. Bilje, more, stijene…Sve je imalo miris. U desnoj je ruci držala čašu dopola napunjenu vinom, dok je drugom nježno prebirala po kamenčićima vlažnima od mora. Činili su joj se tako neopisivo lijepi. Tako drugačiji jedan od drugog. Ali, baš na svakome kojeg je dotakla, našla je nešto posebno, nešto jednostavno lijepo. Baš kao što je to činila i sa svakim čovjekom kojeg je upoznala. Tada je shvatila kako je potratila posljednjih nekoliko dana, kako nije uživala u jednostavnosti života. I dok je nazdravljala moru, stijenama, zvijezdama, kamenčićima, ribama, ružmarinu, lavandi…svemu što joj je u tom trenu predstavljalo radost, začula je glas koji ju je pitao: “Promatram te već nekoliko dana, zašto se toliko trudiš uklopiti, kad si stvorena da budeš posebna?” Te je večeri upoznala čovjeka koji je u njoj vidio ono što je ona uvijek vidjela u dugim ljudima.
“Radujem se što ću te odvesti na ovo posebno mjesto. Siguran sam da će ti se svidjeti.” Iz razmišljanja ju prene njegov glas. Glas tog posebnog čovjeka, koji će ju sada, godinu dana nakon što je prvi puta čula njegov glas, sad već toliko dobro znan, odvesti na neko prekrasno mjesto. Ne zna točno gdje, ali je sigurna da će je on oduševiti. Baš kao i svaki dan, sat i minutu posljednjih godinu dana. I nije važno što je ova srpanjska večer bez ijedne zvijezde na nebu. Ona svoju ima.”